Bosna i Hercegovina je vjerovatno jedina država u Evropi u kojoj se na sportskim terenima može nekažnjeno vrijeđati vlastita država, zviždati himni, psovati Bosna i Hercegovina i veličati presuđeni ratni zločinci – a da nadležni u Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine nakon svega uglavnom ostanu nijemi. I zato pitanje više nije šta rade huligani na tribinama. Pitanje je: šta rade Vico Zeljković i kompletan Savez?
Jer šutnja više nije neutralnost. Šutnja je odobravanje.
Godinama unazad na stadionima širom države gledamo iste scene. Zvižduci himni Bosne i Hercegovine. Skandiranja protiv države. Transparenti puni mržnje. Pjesme kojima se vrijeđaju žrtve rata. A posebno zabrinjava činjenica da se na tribinama pojedinih klubova sve češće otvoreno veličaju presuđeni ratni zločinci, ljudi čija su imena simbol stradanja, progona i smrti hiljada nevinih ljudi.
I svi znaju gdje je toga najviše bilo. Na utakmicama HŠK Zrinjski Mostar, FK Borac Banja Luka i NK Široki Brijeg takve scene godinama se ponavljaju. Nisu to više izolovani incidenti niti “pojedinci”. Kada se ista stvar dešava desetine puta, onda to postaje obrazac ponašanja koji Savez uporno odbija ozbiljno sankcionisati.
Nevjerovatno je da Savez ekspresno kažnjava baklje, ubacivanje predmeta na teren ili kašnjenje utakmica, ali kada hiljade ljudi zviždi himni države pod čijom zastavom igraju ligu, tada odjednom nastaje muk. Kada tribine skandiraju uvrede Bosni i Hercegovini, kazne su simbolične. Kada se veličaju ratni zločinci, disciplinske komisije kao da gledaju u drugu stranu.
Kakvu poruku time šalju građanima ove zemlje? Da je normalno mrziti vlastitu državu? Da je patriotizam problem, a vrijeđanje države “navijački folklor”? Da porodice žrtava rata trebaju šutjeti dok se sa tribina slave ljudi presuđeni za ratne zločine?
Fudbal nije samo igra. Stadion nije prostor izvan zakona i morala. Ako UEFA i FIFA mogu rigorozno kažnjavati rasizam, antisemitizam i politički ekstremizam širom Evrope, zašto u Bosni i Hercegovini ne postoji snaga da se jednako oštro sankcioniše vrijeđanje države i veličanje ratnih zločinaca?
Odgovor je bolan – jer ne postoji volja.
I zato danas najveći problem bh. fudbala nisu sudije, tereni ni finansije. Najveći problem je kukavičluk institucija koje godinama dopuštaju da mržnja postane normalna pojava na stadionima. Problem je što se neki u Savezu više boje reakcije pojedinih tribina nego što poštuju državu koju predstavljaju.
A država koja ne zaštiti vlastitu himnu i dostojanstvo pred kamerama cijelog regiona šalje poruku slabosti.
Vrijeme je da Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine konačno prestane glumiti nijemog posmatrača. Vrijeme je za ozbiljne kazne: zatvaranje tribina, oduzimanje domaćinstava, milionske sankcije klubovima i trajne zabrane organizovanim grupama koje šire mržnju. Vrijeme je da se identifikuju pojedinci koji veličaju ratne zločince i da odgovaraju pred zakonima ove države.
Jer ako se danas bez posljedica može zviždati himni Bosne i Hercegovine i slaviti ratne zločince, sutra će granica biti još niže.
A tada više neće biti problem samo fudbal. Tada će problem biti društvo koje je naučilo da šuti dok mu gaze državu, žrtve i dostojanstvo.