E moj brate, ne znam ni šta da napišem u ovim trenucima… Teško mi je, kao da sam izgubio nekog svog rođenog. Falit će mi kad se čujemo pa kažeš “šta ima, bruda”, a onda nastavimo o fudbalu, fudbalu i opet fudbalu.

Bili smo rivali na terenu, ali samo tih 90 minuta. Poslije utakmice – kao da nikada nismo igrali jedan protiv drugog. Ti si vodio Zrinjski, ja Velež – nepojmljivo da se slikamo zajedno, sjedimo zajedno, a opet smo to radili. Toliko poštovanja, toliko iskrenog ljudskog odnosa. Mislim da se takvo nešto više nikada neće ponoviti.

U vrijeme korone pozvao sam te u Mostar na iftar – došao si, ispoštovao me. A da je tada neko vidio dvojicu trenera tako ljutih rivala kako sjede zajedno u jednoj sobi, niko nam ne bi vjerovao. Ali to smo bili mi.

Sudbina je htjela da baš jučer pričam Slavku o tebi, kad me pitao o trenerima u BiH. Rekao sam mu da si ti taj koji može nastaviti u Kragujevcu gdje sam ja stao. Vjerovao sam u tebe, a i on je, na moju riječ. Ali Bog je odlučio drugačije…

Sinoć, kad smo posljednji put razgovarali, rekao sam ti da će sve biti dobro i da ću te zvati poslije utakmice da ti čestitam. A evo, umjesto čestitke, pišem ove teške riječi.

Težak je ovaj naš trenerski posao – hljeb sa sedam kora. Ljudi tako lako sude, vrijeđaju, omalovažavaju poslije jednog poraza, a ne znaju koliko sve to nosimo u sebi. Koliko nas to troši.

Falit će naši razgovori, razmjena mišljenja, tvoji savjeti… Pamtit ću svaki trenutak i uvijek te nositi u srcu i mislima.

Odmori, brate moj, na boljem mjestu. Ovaj svijet je ionako previše okrutan.

Moj Žile 💔💔💔

Foto: Facebook