Postoje utakmice koje se pamte po golovima, trofejima i majstorijama. I postoje one koje prestanu biti utakmice onog trenutka kada lopta postane najmanje važna stvar na stadionu. 13 maja 1990. godine na Maksimiru je trebala biti odigrana obična derbi utakmica između GNK Dinamo Zagreb i FK Crvena zvezda. Ali “obično” tog dana nije postojalo.

Umjesto sporta, stigla je napetost. Umjesto fudbala, emocije koje su već bile preteške da ostanu samo na tribinama. I onda se sve prelomilo. U nekoliko minuta stadion je postao ogledalo društva koje se lomilo, u kojem su se tenzije izvan terena prelile na travnjak, na tribine, među ljude. To nije bila utakmica. I niko ko je bio tamo neće je tako ni opisati.

U sjećanju navijača Dinamo Zagreb, posebno Bad Blue Boysa, ostao je osjećaj da su svjedočili nečemu što nadilazi sport. Taj dan je postao simbol vremena u kojem se sve mijenjalo, i to mnogo brže nego što je iko mogao da razumije. Fudbal je tog maja izgubio svoju jednostavnost. Prestao je biti igra i postao scena na kojoj se odigravala mnogo veća priča ona društvena, politička i historijska. Zato se 13. maj 1990. ne prepričava kao sportski izvještaj. On se prepričava kao opomena, kao sjećanje i kao tačka na liniji vremena koja je označila kraj jedne i početak druge stvarnosti.

I možda je upravo u tome njegova težina – što je ostao urezan ne zbog onoga što se trebalo igrati, nego zbog onoga što se više nikada nije moglo zaustaviti.