Kada dijete prvi put obuće kopačke, uzme loptu i zakorači na teren – to nije samo početak jedne sportske priče. To je početak učenja kako se pada i ustaje. Kako se gubi i ne odustaje. Kako se dijeli, vjeruje, griješi i pokušava ponovo.
Fudbal kod djece uzrasta do 12 godina nije stvar titula. To je igra – čista, neiskvarena, iskrena. I kao takva, nosi mnoge dobre strane:
Razvija timski duh i empatiju. Pomaže fizičkom razvoju, izgradnji samopouzdanja i discipline. Uči djecu da prihvate autoritet (trenera), ali i da izgrade svoje mišljenje. Daje im prostor da se izraze, izbace energiju i budu ono što jesu – djeca.
Ali, kao i sve u životu, i ovo ima svoju drugu stranu medalje. Pritisak rezultata, roditelja i očekivanja može prerano ubiti ljubav prema igri. Loš trener – autoritaran, bez empatije – može ostaviti emotivne rane koje nadžive djetinjstvo.Favorizovanje i nepravednost brzo ubiju motivaciju kod djece koja samo žele šansu.
Zato, dozvolite da vam kažem ono najvažnije:Trener za djecu nije samo neko ko zna fudbal. To je neko ko zna djecu.
Dobar trener:
Vidi dijete i kad ne daje gol, sluša dijete i kad šuti, pravi prostor za slabije, za stidljive, za one kojima treba više vremena, kritikuje konstruktivno, pohvaljuje iskreno, gradi samopouzdanje, uči ih da je pobjeda lijepa – ali da karakter traje duže.
Ali šta kad naiđete na trenera koji se ponaša kao da mu djeca nisu prioritet – nego ego?Znate o kome govorimo. Onaj što na svako pitanje roditelja odmah plane:
“Ako vam se ne sviđa – idite u drugi klub!”
To nije lider. To je strah u trenerovoj jakni.
To je autoritet koji ne zna da argumentuje, pa prijeti. To je osoba koja zaboravlja da iza svakog djeteta stoji majka koja je prećutala mnogo i otac koji je od sebe otkinuo da plati trening. Kad trener na pitanje reaguje kao na napad – onda nešto krije. Možda ne zna. Možda mu je lakše da šuti nego da se mijenja.
Ali vi nemojte. Jer, u tom trenutku, vaše dijete uči da je bolje šutjeti nego boriti se za sebe.Trener koji odbija komunikaciju šalje poruku: “Ovdje nema prostora za tvoje mišljenje.” A to dijete čuje, i to dijete pamti.
A onda, imate i one trenere koji izbjegavaju prijateljske utakmice i turnire. Ne zato što ih nema. Ne zato što djeca nisu spremna. Nego zato što im to nije u interesu.
Zašto bi vodili djecu na turnir gdje svako mora igrati, gdje se ne može “kalkulisati” kakav će biti protivnik? Zašto bi zakazivali prijateljske utakmice kad moraju izdvojiti dodatno vrijeme za djecu? Jer za neke trenere, nažalost, na prvom mjestu nije dijete – već njihova kontrola. Njihovo mjesto u klubu. Njihova “pobjeda”. Njihov ego.
Ali zapamtite ovo:
Dijete ne uči samo na treningu. Dijete raste kroz igru. Kroz grešku u stvarnim uslovima. Kroz tremu. Kroz prvi autogol. Prvi penal. Prvi aplauz – i prvi zvižduk. Ako trener to djeci uskraćuje, onda ne razvija – nego sputava.
Ne štiti dijete – štiti sebe.
A vi, kao roditelji, imate pravo da pitate:
Zašto nema utakmica?
Zašto nema turnira?
Jer trening bez utakmica je kao škola bez ispita.
Igra bez igre – to nije sport. To je privid.
I još nešto, što roditelji često šute, ali osjećaju svakog mjeseca – novac.
Jer, budimo iskreni: treniranje fudbala košta. Članarine, oprema, putovanja, turniri… nije to mali izdatak, pogotovo za porodice koje broje svaku marku. I zato, za svaki uloženu marku, dijete zaslužuje da dobije nešto što vrijedi. Ne govorimo o medaljama. Ne govorimo ni o tome da postane novi Messi.
Govorimo o kvalitetnom treningu. O treneru koji zna šta radi i zašto to radi. O planiranom, smislenom radu koji se ne svodi na “igrajte lopte dok ja gledam telefon.” Ako trener ne ulaže trud, znanje i srce – onda to nije trening. To je samo naplata emocije roditelja i nade djeteta.
Roditelj koji plaća – ne kupuje rezultat, ali ima pravo da traži odgovornost. Zato, poštovani roditelji, nemojte se bojati da pitate:
Kakav je plan rada?
Kako se procjenjuje napredak djece?
Da li se svi jednako razvijaju – ili samo “najbolji” igraju?
Ima li empatije u ekipi trenera – ili samo ego?
I tu dolazimo do još jednog važnog faktora – kluba. Jer ni najbolji trener ne može sam ako klub ne stoji iza vrijednosti koje propagira. A ni najposvećeniji roditelj ne može podržati dijete ako se osjeća kao bankomat bez prava glasa.
Klub mora biti jasan, otvoren i dostupan. Ne kao institucija “gore” koju niko ne smije pitati ništa, nego kao partner u razvoju vaše djece.
Transparentan klub ne krije informacije.
Otvoren klub ne šuti kad pitate.
Zreo klub ne odbacuje kritiku nego uči iz nje.
Jer vi ne ulažete samo novac.
Vi ulažete svoje dijete.
A to je najvrednija investicija od svih.
Preuzeto sa Facebook stranice: Fudbaler projekt